Život u manjim mjestima i selima koja okružuju Zagreb mirniji je i jednostavniji nego u velikome gradu, pa je lakše i stvarati, a pogotovo njegovati lokalne tradicije, od kojih su neke stotinama godina stare. Pitomo i plodno područje zagrebačkog zelenog prstena dugo je nastanjeno i ima bogatu povijest, a iako cijeli pojas dijeli mnoge sličnosti, svaki kraj ponosno čuva vlastite posebnosti. Nešto što modernom promatraču možda izgleda kao zastarjeli običaji i romantični folklor, zapravo je dio identiteta lokalnih stanovnika, ali i važan dio riznice hrvatske kulture. Popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine pohvala je izvornosti i ljepoti kulture koja se stoljećima razvijala u narodu, među običnim ljudima koji nisu pisali povijest, ali su je živjeli. Zagrebačka okolica pridonijela je hrvatskom katalogu kulturnih dobara raznolikim i zanimljivim tradicijama.

1. Medičarski obrt – sjeverna Hrvatska

Svi se razveselimo kad vidimo šareni licitar, no jeste li znali da je ovaj slatki mali ukras naš predstavnik na UNESCO-ovu Popisu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva? Izrađuju ga medičari, koji uz to proizvode i svijeće, medenjake te pića gvirc i medicu. Nekoć se umjesto šećera za licitare upotrebljavao med pa je poveznica jasna. Običaj se iz srednjovjekovnih samostana proširio srednjom Europom, pa i do sjevera Hrvatske, u ruke obrtnika. Licitar je zapravo spretno izrađen komad tijesta od brašna, šećera, vode i sode bikarbone, oblikovan u posebnom kalupu te vješto obojen i ukrašen. Danas je prepoznatljiv suvenir, a nekoć je bio ukras i dar za posebne prilike. Na području Zagrebačke županije nekoliko je vrijednih medičarskih obrta koje možete obići i pobliže upoznati njihovu tradiciju: Oslaković i Arko u Samoboru, Saraga u Velikoj Gorici, Bičak u Bedenici
 

2. Kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt – Brdovec

Dok većinu ostalih zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobra s područja zagrebačkog zelenog prstena možete opipati, donjosutlansku ikavicu morate čuti, i prilično je rijetka, pa i neobična pojava. Iako je broj kajkavaca koji govore ikavštinom i veći, donjosutlanski dijalekt potpuno je specifičan. Objašnjenje odakle ikavica uz rijeku Sutlu leži u povijesnim prilikama – veći broj čakavaca doselio se u 16. stoljeću bježeći pred Turcima i s vremenom su prihvatili lokalni način govora, no i zadržali nešto od materinskog dijalekta. Danas taj spoj živi na području Brdovca, Marije Gorice, dijela Pušće i rubnog dijela Dubravice.

3. Opančarski obrt Kruh Vuk – Ivanić-Grad

Kad tradicija jedne obitelji postane zaštićeno kulturno dobro, znate da je riječ o izuzetnom postignuću. Pogotovo ako je u pitanju opanak, arhaična narodska obuća naših predaka, koju doista teško da ćemo danas susresti u svakodnevnom životu. Međutim, prije pojave modernih cipela, ručno izrađena obuća od kože vezane kožnatim remenjem bila je standard, i u široj regiji postojale su mnoge varijante. Obitelj Kruh Vuk nastavlja tradiciju te vješto izrađuje majstorske komade folklorom i nasljeđem oblikovane obuće.

4. Rudarska greblica – Rude

Skromna slana pita iz Ruda nije samo naše kulturno dobro nego i prvi te zasad jedini zaštićeni prehrambeni proizvod iz Zagrebačke županije. U principu siromašna hrana, od uvijek dostupnih sastojaka, greblica je bila praktičan gablec koji su lokalni rudari nosili na posao. Između dva sloja tankog prhkog tijesta ide nadjev od svježeg sira, oraha i zelenja. Ime je dobila po starinskom drvenom alatu za razgrtanje pepela u krušnoj peći, gdje se pekla. Postupak izrade danas je standardiziran, a sinonim za greblicu postala je pekarnica Nikl iz Ruda. Greblice se možete nauživati na sad već tradicionalnim Danima rudarske greblice, svako ljeto u Rudama.

5. Kraluš – Samobor i Sveta Nedelja

Kraluš je tradicijski vratni nakit za svečane prilike, koji se nosi uz narodnu nošnju, iako je zapravo novijeg datuma – najstariji podaci dolaze s početka 20. stoljeća. Na konjske niti, a danas na najlonski konac, nižu se raznobojne perlice i zrnca, u pomno razrađenim i složenim uzorcima. Osim što je raskošan i elegantan, kraluš je odavao podatke o dobi, bračnom i društvenom statusu žene koja ga nosi. Postoji više različitih varijanti, najdragocjeniji je pleteni kraluš, dok je nešto skromniji kraluš na košic. Najpoznatiji je samoborski kraluš, a zaštićen je i svetonedeljski. Zahtjevna vještina izrade prenosila se s koljena na koljeno, pa vrijedne ruke i danas izrađuju kraluše i ne daju da običaj izumre.

6. Pletena koladra – Slavetić

Koladra je još jedna vrsta svečanog nakita, slična kralušu, no ipak po mnogočemu jedinstvena i specifična baš za usko područje u okolici Jastrebarskog. Osim toga, povijest koladre seže u 19. stoljeće, i navodno je običaj u puk došao iz plemstva. Riječ je o ogrlici od niti na koje se nižu redovi perlica dok se ne dobije željeni uzorak i oblik. Izrada je dugotrajna i složena, no nagrada je unikatan i dojmljiv ukras koji jednako dobro izgleda i uz narodnu nošnju i uz modernu večernju haljinu.
 

7. Turopoljski dijalekt – Turopolje

Turopoljski dijalekt pripada kajkavskom narječju hrvatskoga jezika, ali sasvim je poseban i specifičan, zadržavši neke karakteristike iz starih vremena. Još je živ, nije tek mrtvo slovo na papiru, a najstariji pisani tragovi dolaze iz 16. stoljeća. U drugoj polovici 20. stoljeća istraživali su ga neki od naših istaknutih jezikoslovaca, i složili se da je turopoljski narodni govor ne samo dio lokalnog identiteta nego i hrvatsko kulturno blago.

8. Jurjevski ophodi Turopolja – Velika Gorica

Blagdan sv. Jurja u travnju po čitavoj se sjeverozapadnoj Hrvatskoj slavi kao dolazak proljeća i početak još jedne plodne godine. Taj običaj zapravo potječe još iz poganskih vremena, a osobito je značajan za područje oko Velike Gorice. Uključuje ophode po selima, kad mladići i djevojke obilaze seoske kuće, skupljaju darove i pjevaju pjesme o Zelenom Jurju. Vrhunac proslave je jurjevski krijes, kad se pale velike lomače od slame, simbolično tjerajući zimu. Iako danas cijeli obred izvode uglavnom članovi folklornih društva, kao način oživljavanja baštine, jurjevski krijes u glavnom velikogoričkom parku i ispred zidina starog Lukavca popularno je i važno događanje za cijeli kraj.

9. Lan i tkalačka radionica – Ivanić-Grad

Iako još nije službeno na popisu nematerijalne kulturne baštine, jedan vrijedan moslavački projekt to svakako zaslužuje. Odete li u Ivanić-Gradu u Centar za posjetitelje, kao suvenir grada i Zagrebačke županije pronaći ćete – laneni ručnik. Oživljavanje izrade tog starinskog predmeta nepoznatog modernim generacijama oslanja se na tradiciju koja je gotovo nestala. Nekoć je po ravnicama istočno od Zagreba bilo mnogo polja lana, koji se obrađivao, tkao i svakodnevno upotrebljavao u domaćinstvima. Zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca, lan se ponovno sadi i ručno obrađuje na starim tkalačkim stanovima, a lanena priča nastavlja se makar nit po nit. 

10. Vrbovečka pera – Vrbovec

U Zagrebačkoj županiji ne manjka tradicionalnih slanih pita, a vrbovečka pera doista je posebna. Okrugla i raskošna, pripremala se za posebne prigode, najčešće od ostataka tijesta za kruh, koje bi se onda razvuklo i punilo smjesom od svježeg sira, vrhnja, kukuruznog brašna i jaja. Iako je pera jelo s dugom tradicijom, o njezinoj pripremi nema mnogo zapisa, no dovoljno je da se tajna već godinama uspješno prenosi s koljena na koljeno. Vrbovečka pera inače je glavna zvijezda manifestacije „Kaj su jeli naši stari“, a pokrenuta je i inicijativa da se izvorna receptura napokon zaštiti.