Šetajući ulicama Zagreba još je moguće, iako izrazito rjeđe, čuti šprehu (govor) zagrebačkih ulica, tj. izraze starog zagrebačkog govora. U jeziku se furt nekaj menja (stalno se nešto mijenja), pa neki izrazi s vremenom padaju u zaborav. Dok stari zagrebački izrazi poput škrlak (šešir), coprnica (vještica) i frnjokl (nos) nažalost žive tek među starijim stanovništvom, zagrebačkom se žargonu još uvijek naziru obrisi, a malo dužim boravkom u metropoli moguće je pohvatati njegove osnove. Stanovnici najvećeg hrvatskog grada tako vole umanjivati stvari te im tepati, tj.  koristiti umanjenice i odmilice, i to dodajući razne sufikse poput –ić ili –ač. Tako je lako moguće čuti tepanje pri odlasku u restač (restoran) ili na slatkač (sladoled). Kada pada kiša, upotrijebit će kišić (kišobran), a za fotografiranje fotić (fotoaparat). Kada će spominjati penziće govorit će o umirovljenicima (penzionerima), a odlazak giniću je odlazak ginekologu. Dogovaraju li se kamo će na gembač, znači da razgovaraju o tome kamo će na gemišt, a za dogovaranje će možda upotrijebiti mobač (mobitel). Osim umanjenica, neke od češćih žargonizama starijeg porijekla koji se često i danas čuju na ulicama Zagreba su cuga (piće) i klopa (hrana), dvije stvari oko kojih se najčešće dogovaraju sastanci, osim ako je netko na knap s cajtom iliti ako je u cajtnotu (ako je u stisci s vremenom). Popis je zagrebačkih riječi dug –  klinac je dječak, obleka je odjeća, murja je policija itd. Ozbač (zaista, ozbiljno), zagrebački govor baš je zanimljiv! Zicer (sigurno) će ga svatko brzo pohvatati.