Izgledom neugledne, ali mirisom i okusom neodoljive podzemne gljive jedna su od najskupljih i najcjenjenijih namirnica na svijetu. Svoj poseban status osim specifičnoj aromi duguju i činjenici da ih je gotovo nemoguće komercijalno uzgajati, nego ih upućeni ljudi s obučenim psima moraju pronalaziti i iskopavati. Gastronomiju su prvo osvojili tartufi iz Italije i Francuske, a kvalitetom i ugledom na postolje su se popeli i istarski tartufi. Stvorena je slika da su tartufi užasno rijetki i ograničeni na tek nekoliko bogomdanih poručja. No je li uistinu tako?

S vremenom, tartufi su se počeli pojavljivati na mjestima na kojima ih nitko nije očekivao, pa zato valjda ni tražio. Odjednom su se začule smjele tvrdnje da je središnji dio Hrvatske možda i bogatiji tartufima od Istre. Tartufi trebaju šume, jer žive u simbiozi sa šumskim drvećem, a posebno im je drag hrast. Neka područja zagrebačke okolice, a posebno Turopolje, oduvijek su bogata šumom i hrastom. Malo po malo, otkriveno je čitavo bogatstvo – 16 vrsta tartufa, za koje se dotad nije znalo nigdje u svijetu, a danas su izloženi u Muzeju gljiva na središnjem zagrebačkom trgu. Nedavno se i Žumberak iskazao kao nalazište crnog tartufa, koji je već imao premijeru u nekim zagrebačkim restoranima.

Odjednom je postalo jasno da okolica Zagreba ima ozbiljan potencijal za natjecanje s tartufarski poznatijim područjima. No potrebno je vremena i truda da ova specijalizirana i ekskluzivna grana gljivarstva zaživi, i da je ljudi ozbiljno shvate. Uz brojna već istražena i vjerojatno mnoga još neotkrivena prirodna nalazišta, šansa za tartufarsku revoluciju nadomak metropoli leži i u mogućnostima mikoriziranih plantaža. Tartufi dostupni cijele godine mogu pronaći put do lokalnih jelovnika i potaknuti kuhare da ih sparuju s poznatim tradicionalnim jelima ili otkrivaju nove kombinacije. Tko zna, možda nam jednom bude sasvim normalno hvaliti se tartufarskom baštinom i gostima ponosno nuditi domaće primjerke?